Sitnice.

Moje male sitnice.

05.07.2019.

The boss je za volanom

Evo me naiđoh ponovno ovdje. Ulogirah se i pojavio mi se onaj tračak želje za pisanjem. Neću da obećajem ništa tipa da će me biti ovdje ili ondje ili na nekom trećem blogu. Mnogo sam toga propustila napisati i opterećuje me kada se sjetim sa čime bi se sve trebala uhvatiti u koštac. xD Al uvijek sam bila ovdje i čitala vas koji pišete. To mi je dio mog , ne mogu reći dnevnog, ali tjednog rituala svakako da. Sve ama bas sve sam pratila i citala. Teze je otipkat ovdje post nego objavit fotografiju i post na instagramu. Slika kaze tisucu rijeci jel. Tamo su "vizualizacije" lakse a ovdje trebam vizualizirati kroz rijeci.

Nekad u ozujku sam posla u auto skolu. Kroz dva tjedna zavrsila slusanje teorije i pocetkom travnja polagala testove i prvu pomoc. Nakon toga sam cekala 5-6 tjedana da pocnem sa voznjom i odlucila se javit gospodi iz auto skole i pitala kada ce mi poceti voznje jer tko zna kad bi oni sami mene odlucili nazvat. Tada mi je vlasnik auto skole javio da ce mi se javiti moj instruktor i da cu bti prezadovoljna. Napisao tocno vako: Vidjet ces, bit ces prezadovoljna. Moj instruktor je momce Enes (kodirano ime za potrebe bloga). Da druge vjere i nacije je od moje i zato je i odabrano ovo ime. Od 20.5. sam pocela sa voznjama i otada je moj um u potpunosti u tome. Bas ono uzivam. Nisam ni znala da je voznja autom nesto tako opustajuce i zanimljivo. Jedna od rijetkih stvari koja u potpunosti obuzme moj um i ni o cemu drugom ne mislim sem nekad o Enesovoj kosi kako je lijepa i fino se uvija i ima volumen i lijepo se sija. Ne, nisam se zaljubila. Instruktor mi je sladak i lijep i ni dvi godine stariji od mene i tesko je ucit voziti ako si ponekad distracted. Meni je kao i uvijek tesko u zivotu. Sta ces.

Zivot stavlja ljude u najsmijesnije i najzabavnije situacije. Tako da u ovome gradu gdje ljudi pricaju o njhovoj i nasoj strani  i razmisljaju u samo dvije strane svijeta (kazu za ovaj grad da je tako, ja vala nisam) lijepo je vidjeti mladost koja je iznikla iz rata iz tih najruznijih godina 91., 92., 93. koja se slaze i suraduje bez problema. I tako se ja i instruktor Enes vozamo. On namjesta kosu u retrovizoru nekih dobrih 30 % vremena moje voznje (šaner je to- ovu riječ šaner sam usvojila od njega). Govori mi da šanerski smotam volan udesno kada hoću da parkiram i pozicioniram auto. Ja ga upitam sta ti to znaci - šanerski. On na neke moje recenice samo suti i gleda kriticki preko svojh suncanih naocala i ne moze da vjeruje sta ja sve ne znam i to mi je u veoma smijesno. Ne može da vjeruje ni to da ne znam da avlija nije ulica nego dvorište i da ne znam koja je Šantićeva ulica (isla sam u nju na odmor dok bijah u srednjoj skoli no evo priznajem da slabo znam imena ulica u svome gradu mozda samo dvje tri ulice - zivis u oblacima mala je pravi opis moga zviota dok sam u rodnom gradu). Cak me je naucio gdje se nalazi zatvor a ja tud prolazila  i  bome uvijek se divila kako je simpaticna zgrada i ne upitah se nikad od cega je zapravo. A ja s druge strane ne mogu vjerovati da on neće da se veže dok se vozimo i da svako malo nešto tipka i gleda na mobtel a ja neiskusni pocetnik. To brate neprofesionalno. Pa mu velim: "Ejj prestani se dopisivat sa Selmom ja sam tvoj posao. Vidi ga , hoš to još zaspat. Previse je tebi ugodno na tvom poslu." To bilo jednom kad se okreneo nakoso u sjedalu na mjestu suvozaca i svalio se. Izgledalo kao da samo jos treba da zahrce.  Jos je taj dan dosao u trenercurini i bjeloj majici pa sam ga morala upozoriti da je na poslu i da nece spavat. On odvratio da je kisa kriva i da mu se od nje spava. Naši razgovori uglavnom izgledaju ono sto se narodski kaze -k'o da smo zajedno koze pasli. On je dopustio taj ton razgovora već od prve vožnje kada je tražio da ga ne persiram i rekao da smo tu negdje istih godina. Već na samom početku vožnje u prvih nekoliko sati smo shvatli da nam je narav obadvoma poprilično teška i slična kako mi volimo reć tersovska. Veli meni Enes: moja uvijek mora biti zadnja i to ces shvatiti. Ja se smijem i velim: e to ćemo još vidjet. Već na cetvrtom satu voznje mi je rekao: e jesi teska, sto sam ja naravno uzela kompliment. A za svoj rodendan (kojeg mi je morao cestitat kao i svi ljudi koji su me sreli taj dan) mi je rekao: ti si bas ono ters. Ja njemu velim: pa sta i ti si rekao za sebe isto da si. A on meni odvraca: ti si bas ono top ters , uz gestkulaciju rukama naglasavajuci rijec top. Ne mogu opisati koliko je to smijesno bilo. Takoder mi je veoma smjesno kad kaze : voziti! i pokazuje rukama cestu. A ruke su mu malesne i kratke(za musku osobu po mojoj procjeni). Rekao mi je da se puno zajebajem i da njega puno zajebajem al da se vidi na meni da sam pametno dijete i da ja sve to kopcam. A onda se nazivcira u iducem trenutku kad pogrijesim nesto sasvim obicno. Onda mu ja velim nemoj mi se samo sekirati. Vec nekoliko puta je odustao od rasprave i rukama odmahnuo u nemogucnosti da nade odgovor. Tako da je moja zadnja u vecini slucajeva. Sta da kazem ipak sam veci ters. Mislim da to nije nesto cime bi se trebala ponositi no evo neodrasla sam i ponosim se. Sta cu sad.

Vec nekad na 10tom satu voznje mi je pustio kvacilo i ja sam manje vise sama vladala autom. Nekad se dogodi da uocim rad njegovih nogica na pedalama pored i onda krene moje pitanje: sta to ti radis, ostavi mi pedale. On ce na to: Ne diram ti nista sama vozis. Ja njemu: Nemoj molim te, vidim ti bijele tene kako sijaju i micu se. On veli: samo sam prislonio nogu na kocnicu za svaki slucaj. Onda ja njemu: nogice k sebi da ja budem sigurna da sama vozim zato i volim vise vozit sama Forda kuci znam stoposto da sve sama vozim. On jadan veli: pa sama vozis evo hoces da stavim noge gore (i podigne ih na onu plastiku ispred mjesta suvozaca). Ja presretan velim: e tako. Sve vrijeme tako noge drzi. A ak trebalo stavit cemo ti ih kroz prozor.

Smijesna je ta voznja u ovome malome gradu. Te dede koje pretrcavaju cestu. Ljudi koji kao divljac preskacu, a da i ne pogledaju ima li auta. Seljacine za volanom koje se uvaljuju pod svaku cijenu ispred auto skole samo da jadni ne bi morali cekati koji minut vise. Pa i smijesni turisti i jedna Korejka koja nam je stala na put i fotografira neku zgradu i okrece se sve vrijeme i gleda dokle smo stigli i koliko jos ima vremena i koliko fotografija moze da uslika. Za to vrijeme Enes nesto tipka a ja roncam: Bjezi Korejka jadna ne bila, bizi eto auto skole.  A onda Enes dignu glavu s mobitela i pogleda: "A vidi ove, ova bi sve dala za dobru fotografiju. Pa i poginut ako treba. " Ja mu odvracam : "Prioriteti, sta ces." Bake i dede su mi najsimpaticniji sudionici u prometu njima se redovito nasmijem i kad ig ugledam iz dragosti urlam: vjezi baba il bjezi deda. To je i Enesu smijesno pa ponavlja to baba mojom intonacijom. Reknem to muskastim glasom.

U prvih nekoliko sati voznje mi je govorio da svojom sporom voznjom stalno radim kako on to kaze "opstrukciju saobracaja", a ovaj sad prosli utorak je dozivio da sam ga doslovno katapultirala iz veceg kruznog toka. Nikad ga brate tako brzo nisam presla a on bez teskta gleda u mene. Ja pod gasom vozim i ne mogu upratit motanje u kruznom toliko mi brzo. On veli zivcano: "A da mozda pustis gas dok si u kruznom, sta mislis o tome. " A ja ono dobro jutro Kolumbo: "A daaa vidis."  To mi se nikad prije nije dogodilo da sam pod gasom u kruznom. A eto za sve postoji prvi put. A krive su jedne glupe sandale koje sam nosila taj dan. Mamine. Nikad vise. Odsad pa nadalje samo Nike trkace tene. U njima najbolje vozim. U prosli utorak mi je prijetio : ajd samo pipni gas, samo pokusaj dok ti ja ne kazem. A meni smijesno ko pokusava biti neki autoritet.

Prvo mu je bilo super sto vozim kuci sama Forda (u prisutstvu majke ili sestre naravno na mjestu suvozaca) a kad samm pod gascinom prelazila moj Hometown u utorak rekao mi je: "Prestani da vozis tog Forda kod kuce. I zaboravi to sto ti vozis po seoskim cestama brzo ovdje ne mozes tako i dok si sa mnom neces tako." Na 17-om asatu voznje cak sam bila optuzena za preagresivnu voznju. Cccc. A ja zblja ne vozim brzo Forda no taj dan kad sam vozila s njime brzo Citroena za sve su bile krive sandale i nedosatatak osjeta. Promjena obuce. Pa se zivcira kad mu kazem da sam izvjezbala nesto sama bez njega. Tipa rikverc mu je bilo simpaticno sto meni to ne ide. A ja samostalna mlada osoba dosla kuci dugo premisljala rekla seb: E neš se ti meni rugat. I majku naterala i preko dva sata vjezbale samo rikverc. Muka zeni dosla. Otad ga svladala. Sad se pobjedonosno smijem svaki put kad kaze rikverc. Ono bolje auto vozam u rikverc nego naprijed. Jedva cekam da radimo bocni parking. Kazu nesto najteze. Eto ta voznja je najzanimljivija igrica koju sam ikada igrala. Jos kad si na prostranstvima izvan grada i na otvorenoj cesti. Ide mi dobro, radujem se, uzivam, isprobavam kako na Fordu tako i sa kolegom instruktorom Enesom. Obadva auta su mi slatka i Citroen C3 na kojem se obucavam i Ford. Pravo ono bujana i zenskasta.

I tako. Vec se raspisah dosta. Ima tu jos puno budalastina i scena ko iz kakvog vica. Uglavnom je Enes uvijek kriv kako god da okrenes. Ludo mi je kad zaurla u ocaju moje ime i kad ga zalijepim kocnicom i reknem mu eto ti kad nisi vezan a on me dugo gleda sa mjesta suvozaca. Ne znam jel me gleda tipa ono da me zeli ubiti ili mu je djlomicno smijesno.  Ma svakakvih je jos budalastina bilo. No drugom prilikom valjda. Nisam se potrudila oko upravnog i nepravnog govora. No ne da mi se jos i to. Imam pravo na nepismenost ovdje iako sam faks zavrsila. Do iduceg puta! Valjda cu poloziti ja taj vozacki.

Stariji postovi