Photographs.

04.12.2018.

Neke moje psihoanalize (ja protiv svijeta)

Ne mrzi nemaš vremena.

Kljuc srece je zahvalnost. Zahvalnost za najobicnije sitnice. Znaj to. Jednom prije sam dobila jedan mail od tetke i pisalo je to. Prvi put sam cula sa nekih svojih 14 godina. Dugo razmisljala o prekrasnoj slici i recenici na njoj. Fotografije su me oduvijek fascinirale.

Ja nemam nista na cemu bi mi netko drugi trebao zavidjeti. Imam blagoslove koje mi je Bog dao. Moje sitnice koje njegujem i cijenim. Ali Bog je spremio dovoljno blagoslova za svaciji zviot, i za tvoj i za moj. I cemu da se usporedujes sa mnom? Doslo to neko vrijeme kad me zene primjecuju. Neke vide kao suparnicu. A ja to nisam. Ja nisam nicija suparnica. Imam tih par svojih ljudi kojima vjerujem i oni su moji. Prema ostalim se uglavnom ponasam indiferentno. Ne jer zelim nego jer mi je tako priroda dala. Onaj vuk trazi da se povuce da se odmori, treba da ne pripada. Odem cesto u svoju sumu. Boli me svako susretanje sa ljudskim rodom tamo. Jer mi nekad treba da bude samo moja. Cudna sam ja biljka. Il sta li vec jesam. Ne znam je li me itko ikada do kraja spoznao i ne znam je li itko moze ono drugo ljudsko bice do kraja spoznati. Ne mislim da sam posebna, iznadprosjecna u usporedbi sa ostalim ali mislim da moram da njegujem ono sto mi je Bog dao ovaj moj karakter i svoje darove. Baziram se samo na sebe. Samo na svoj mali mikrokozmos i svijet i na njemu stalno radim radim radim. Nesto renoviram. Premjestam. Uvodim nove stvari, zabavljam se. I sretna sam vecinu vremena sama sa sobom.

Ja sam u vrticu bila dijete koje je ustalo i otislo od stola gdje je nas nekoliko djece crtalo i premjestila se za drugi stol da crtam i budem sama. Razlog: djevojcica do mene se naginjala i precrtavala cvijet od mene. Kopirala. Krsenje autorskih prava u mojoj djecjoj pameti. Kad su to cinili moj rodak dvije godine mladi od mene aka kemicar i rodica godinu dana mlada od mene aka sada medicinarka bila sam sretna. Bila sam voda ekipe i copora, zacetnik ideja. Volim svoju rodbinu i voljela sam ju oduvijek. Nije mi bilo pravo sto sam ja u vrticu a njih dvoje su ostali zajedno u nasem dvoristu da se igraju. Tete u vrticu su bile zacudene kakvo sam ja dijete. Bila sam u vrticu samo 3 dana. Plakala sam, nagovarala brata da pobjegnemo. Dvije godine starijeg brata. I uspjela da ga nagovorim. Taman sto smo dohvatili steku pojavila se teta i prevrnula kljuc u bravi. Bas kao u crticima zamislite scenu: vidim samo nju do pasa, njene noge i stikle i ruke kako prevrcu kljuc u bravi. Dan danas ne znam kako joj je izgledalo lice. Imala sam plan izaci iz vrtica. Bila sam nepodnosljiva sa plakanjem. Majka i otac su odustali. Ispisali me. Od degeneka (batina) nije bilo koristi. bila sam ja cesto udarana. I kajisem (najgora kazna). Vratili me u konacno moj copor u kojem sam bila harambasa.

Dosla je i skola. Pacja i onda ona standarna. Osmogodisnja. Plakala sam dugo dugo citav prvi razred no nije moglo biti ispisivanja iz osnovne skole. Osjecala sam se tako strano i hladno medu svom tom djecom. Moji rodaci nisu bili tu. Sjecam se osmjeha nje blage djevojcice sa pjegicama na licu i pletenicom. Imala je crnu dugu kosu i u ocima joj je bila cista dobrota. Sjedila je do mene u klupi. Čarapina. Uputila mi je jedan osmijeh. Mislim da me tada dijelom pripitomila. Bila je to moja prva prijateljica. S njom sam se vracala poslije skole cesto. Dijelila onu cokoladu sto ju je mama poslala u skolu. Rozu sa jogurtom i jagodama. Kada mi je uputila prvi osmijeh na tren sam prestala plakati a onda nastavila. Prava promjena je nastala kada je ucitelj upitao da netko u razredu isprica Pepeljugu. Ja sam se javila. Od pocetka do kraja sve tocno ispricala. Stojala u klupi i bez straha zborila. Pitam se gdje mi je sad ta hrabrost. Ucitelj me pohvalio kako sam sve dobro ispricala i pogladio po glavi svojim velikim hrapavim toplim rukama. Dobar je bio moj učo i star. I veliko je djelo ucinio za ovu moju glavu. Zavoljela sam skolu i ucenje i otada se strasno trudila. Postala jedan od najboljih daka. Savrsen odlikas od cetvrtog osnovne pa nadalje. Sjecam se da je to bio zadnji sat kad sam pricala pepeljugu i nakon toga crveni hodnik pete osnovne. Cekaju me moji. Mama i sestra vide osmjeh na licu i idem pored uče. On me hvali i ja sam ponosna. Otada je nastupila promjena.

Selidba u drugo mjesto. predgrade. Seoska skola. Divim se sebi od petog do osmog razreda. Bila sam strasno interaktivno i vedro dijete. Voljeli su me skoro svi u razredu. Neki zavidjeli (djevojcice druge odlikasice). Postovali zbog ocjena i stava nastavnika prema meni a vise zbog toga jer sam bila skoro svima prijatelj. Nisam se postavljala iznad drugih nikad bez obzira na prosjek i ocjene i nisam davala minuse iako Dzeba koji je bio siromasan nije skoro nikad imao zadace iz matematike. Nisam voljela biti policajac. Nisam ni mogla to biti sto je od mene trazila nastavnica matematike. Nisam ja za toga.

U srednjoj slijedi povlacenje. Umor od ljudi. Tada pocinjem vise spoznavati sebe. Spoznavati svoju introvertiranost koja sve jace i jace napada i osvaja moju licnost. Ljudi i nova poznastva su me umarali. Bazirala sam se na jedno zensko prijateljstvo i par muskih. Ta su ionako bila povrsna. Nisam se mogla posvetiti drugima. Bila mi je dovoljna samo ona moja Mara sa kojom sam bila od petog osnovne. Ja i ona smo bile neki zaseban svijet unutar razreda. Zaseban otok. Dijelile smo svaku sitnicu i nezavidno smo se radovale uspjehu jedna druge. Simpatije tajne, prve velike ljubavi. Ja i ona zaseban otok u nasem razredu od 20 i nesto clanova. Voljeli su nas. Bile smo simpaticne i dobrice. Nisu nas puno zamjecivali. Nismo se ni trudile da budemo zamjecene. Budalaste, vesele, humoristicne, gledale smo svoj posao, nismo zavidjele , nismo izlazile sa drugima iz razreda navecer, nismo imale vremena da imamo decke, ucile smo. Gimanzijalke. Po ponasanju savrsena djeca za bilo kojeg roditelja, a ocjene smo nastojale dovesti u red. Nije islo lako zbog gimnazijalskog prebukiranog rasporeda. Mara je i zeljela da se druzi sa drugim djevojkama u razredu, ja ne. Umarali su me. Ja sam zeljela samo nju. Ne pod svaku cijenu za sebe. Nije mi smetalo da i ona izlazi sa njima bez mene no nikad nije odabrala tako i mogu reci da mi je bilo drago. Na svaki moj iskaz ljubavi ona je davala svoj kao potvrdu naseg prijateljstva. Primjecivala je svaku sitnicu kao i ja one koje je cinila za mene. Bila je savrsen prijatelj, pazljiva, brizna i tako slicna meni sto i sada jeste. Samo jednom u zivotu se nalazi takva osoba. Uvijek sam nekako vjesto birala svoje prijatelje, veoma se trudila oko svakog najmanjeg detalja da izgradim tu nasu vezu. Nisam bila sposobna da ostvarujem ista vise sa drugima. Povrsnost mi je strana kako u radu tako i u odnosima sa drugima. Rijetke zovem svojim prijateljima. I volim sto je tako.

Faks. Novi stres. Nova okolina. Mara na drugom faksu kojeg je zeljela ja na onom kojeg sam zeljela i odabrala. Hladnoca. Toliko ljudi oko tebe a nitko ti slican. Nisam imala nista sto bi privuklo druge da se prvi pocnu druziti sa mnom. Sitna, beznacajna, tiha, uplasena. Gonjala sam svoj posao, ucila kao i uvijek. Bila vrlodobra. Na drugoj godini sam izabrala Kiku. Nije mi bila slicna karakterom no po radnoj etici i odgovornosti, da. Odlucila sam to je to dovoljno mi je imati kolegicu. Nakon nekog vremena zeljela sam ju pretvoriti u svoju blisku prijateljicu. Davala sam sebe i u taj odnos no uazludno. Reakcije sa njene strane nije bilo. Nije me zeljela blize sebi u krugu prijatelja. I uredu je kolege su sasvim ok odnos. Nekako smo ove godine bas nekako prestale i ja i ona da odrzavamo kontakt. Uvelike smo razlicite ja i ona. Ja neki tip veseljaka. Ona zivcana i za sve sekirli. Postujem ju i dalje kao svoju kolegicu i osobu izrazitih radnih sposobnosti. Biti ce vrhunski strucnjak. Od nje sam imala mnogo sta nauciti. No osjetila sam da nije bila iskrena, da se nije radovala mojim uspjesima, osjetila sam zavist iako nisam rekla.

Odlazak u drugi grad i nove scene sa kolegama na godini. Ne sa svima. Zavrsilo je na kraju pete tako da sam od kolegice cula rijeci: Jest K malo cudna i na svoju ruku i ima neki svoj đir al ako nista postena je kad ima materijale stavi u grupu i podijeli sa svima, ne krije kao neki sto se prave prijatelji. I trebalo im je dvije godine da skontaju. Poslije pozivanja na rostilj, javljanje. Ama bas nista nije moglo da ispravi. Za mene je bilo gotovo. Zahvaljujuci svojim hercegovkama na godini cula sam njihove traceve. Htjeli su da me pripitome a nije vise moglo. Na cetvrtoj godini sam u apsolutnoj iskrenosti usla u sve te odnose vjerovala da mozemo da se druzimo i izlazimo zajedno no nista. Na petoj skroz druga ploca. Oni su meni postali stranci. I zbilja mi vise nisu bili bitni. Nisam ih mrzila, dapace svaki put kad bi sa teskocom pomislila na njih kao na krizeve preporucila bih ih Bogu sa ona tri slavaocu. Kako mi je svecenik rekao: Tvoja jedina greska je sto mislis da sa svima treba da budes da budes prijatelj, tvoja je duznost samo da budes prema njima korektna. I drzala sam se tih rijeci. Naposljetku su me simpatizirali no meni nije bilo bitno. Ja nisam radila za njihovu hvalu, nisam im cinila dobro kako bi me naposljetku prihvatili. Nije mi bilo bitno. Kako August Šenoa rece: "Ljudska hvala voda je vrh pijeska" i ja cvrsto zivim u tom uvjerenju. Cinila sam dobro jer sam krscanin jer je u svakom od tih ljudi moja prilika da pomognem Isusu. Kada umrem Isus ce me pitati jesi mi pomogla u onom siromahu, napojila me,dala mi vode i jesti, jesi mi pomogla kad sam bio u obliku tvojeg kolege na faksu ili si me prezirala i mrzila. I ja cu reci mozda te nisam mogla voljeti u obliku svojih kolega na faksu al sam cinila sto sam mogla u svojoj ljudskoj ogranicenosti postivala sam te i bila korektna.I nekad je i to zahtjevalo strasno velike napore i krocenje moje osobnosti, jer tesko je okrenuti drugi obraz kad ti netko udari samar i nije nimalo ljudski gadati kruhom onog tko tebe gada kamenom. Nije nimalo ljudski to sto moja vjera nalaze od mene no osjecaj koji se javlja nakon toga je bozanski jer si ukrotio jos jedan dio sebe.

Kako sam dosla u novi grad pocela sam da se oslobadam. Nekako da vise dijelim o sebi. Da vise i slobodnije pisem, da pokazem i u virtualnom svijetu ljudima sto sam medu onima najblizim. I nekako sam se plasila jer sam vidjela da ljudi mogu da pomisle da sam slobodna preko mojih postova, fotografija i ocekuju od mene snaznu interakciju i druzenje u stvarnosti, a to bi me strasno umaralo. Od 2016. sam i na tom instagramu i mnogo mi znaci. Oznacava veliku promjenu u mome zivotu i tu sam odlucila da stavljam sve svoje radosti sve svoje sitne blagoslove. I onda se nadu ti neki ljudi koji me proglase umisljenom, proglase oholom, egocentricnom tada kada sam konacno odlucila da budem svoja i da pokazem svoje boje svijetu. Onda se tu nadu ljudi koji zavide. Zavide na tom nekom zivotu kojeg si prikazao, a ne znaju kroz koji si put presao da izades iz svoje cahure i konacno pocnes da dijelis nesto sa nekim nebliskim ti ljudima. Prvo mislim na zene. Mozda je moja greska sto ne pokusavam da uspostavim prijateljstva sa svima, da se ulaguje ili ulizujem. Ako mi se svida tvoja majica reci cu da mi se svida, ako ne necu reci. Necu da se trudim da radim nesto samo kako bi postala dio ekipe i tudeg copora ja necu da izgubim sebe i svoj identitet. Ja vec imam svoj copor.

Nisam osoba od zavidenja, svadanja, hvalospjeva. Trazim samo svoj mali kutak i svoju tisinu. Nisam za natjecanja i usporedivanja. Nisam za pretjerana druzenja sa svima. Potrudit cu se da izgledam raspolozeno medu nepoznatim ljudima sat dva. I to ce da mi bude previse i ne trazi vise od toga. Kada se ne javljam to je moja boljka moje karakterno ogranicenje moja asocijalnost. To nije umisljenost. To je znak da se jos nisam naucila nositi sa ljudima i svim zahtjevima koje mi nalaze komunikacija sa njima. Nisam za svjetla pozornice. Nisam za toga da budem izlozena i videna. Godi mi moj mali svijet i da nekad kroz fotografiju ukazem paznju i na sebe. Godi mi da cujem pohvale no ne volim da mi itko zbog necega zavidi. Ne zelim vise da se povlacim, da zivim kao da me nema zabrinuta sta ce drugi reci ili misliti. I kad sam bila dobra prema svima uvijek bi se nekome zamjerila, nekome nije pravo. Bilo je to lose stanje, jer nisam bila dobra prema sebi.

I sve sto ja trazim je taj mali komadic svijeta koji je samo moj gdje cu bez problema dijeliti sve sto jesam i sto me zanima. Zelim da naidu na njeg ljudi dobre volje koji ce se prepoznati u mojim mislima mojim slikama, onome sto ja volim. Volim misliti da sam dijete. Nisam zena. Ne da mi se to biti. Zene se medusobno usporeduju.

Ja sam Petar Pan i ama bas nikada necu da odrastem.


Stariji postovi