13.06.2018.

I lived.

Sjedim u malenom sobicku gdje je nekoc bila moja baba. Tu imam svoj mir. Cujem zabe dolje sa rijeke i zrikavce i pokojeg vrapca koji se javlja sa visnje. Dosla sam ovdje prije par dana, svodim racune i posveceno tipkam svoj diplomski. E diplomski, vratit cu se opet na njega. Biti ce ovo dug post. Upozoravam.

Dolje u kutu laptopa stoji nadnevak 13.6. 2018.te. Danas je moj rodendan. Rodena sam prije 25 godina. 1993. pozvana u zivot. Pozvana da postojim, da se smijem, da disem, da osjecam. Velika je to cast i privilegija. Zivjeti i biti odabran da zivis. Ovi najblizi oko mene uvijek kazu da sam stvorena da ih nasmijavam i uveseljavam. Voljela bih da ostane zauvijek tako. Radujem se, dakle jesam. To bi bila moja definicija postojanja.

Sretna sam. Sretna sam osoba. Formirala sam onaj svoj cvrsti mali krug prijatelja, sagradila onu neprobojnu tvrdavu koja me stiti od surovosti zivota. I toj tvrdavi se uvijek vracam. Moje utociste. Moj bijeg, moja utjeha. Sretan je covjek koji ima ovo sto imam. Stabilne cvrste veze i obilje sitnih blagoslova svaki dan koje mi Bog spremi, a ja umijem da ih vidim zahvalim na njima te koji i ufotkam i oduzmem ga zauvijek prolaznosti i proslosti. Ja cvrsto vjerujem da je Bog danas za mene spremio zahladenje i volim sto je nebo dijelom tmurno i sivo. Volim sto je sinoc jako padala kisa i sto je sijevalo. No moji najveci blagoslovi su ti moji ljudi: Marina, Iva, Marija, Andrea, moja sestra, braca, otac i majka, rodbina koji me se sjeti i koja je divna, moje bivse cimerice. Kad kazem divne prijateljice, zbilja zasluzuju taj pridjev. Toliko je u njima dobra i uz njih mogu samo da rastem i tezim da budem bolji covjek svaki dan, a to je najbitnije. Svega par ljudi na prste izbrojat. I svi su mi oni vec do podne cestitali rodendan. Ja od ovog dana ne trazim nista vise. I to je sreca. Kada imas to sve i kada si zahvalan za to sto imas.

Prosla dva rodendana proslavila sam u Osijeku 300 i nekoliko kilometara daleko od svoga rodnog grada i malo je reci da me bolilo to. Prosli rodendan je ipak bio lijep. Cimerice su mi iza ponoci spremile iznenadenje. Dozvale me u kuhinju u dojnji dio stana i imala sam sta vidjeti. 24 cokoladna mafina i u svakom svjecica. Od mafina su oblikovale slovo K i zapjevale mi sretan ti rodendan. Bila sam uistinu iznenadena. I slatki mali poklon. Keramicka cuturica na kojoj pise Osijek (kao suvenir za uspomenu), biljeznica starog stila sa onim smedim listovima koju su ispunile smijesnim stvarima, mojim izrekama i crtezima i ostavile mi prostora da zapisujem i majica sa prelijepim natpisom koju i sad nosim. Isla sam taj 24ti rodendan u labos. I cestitala mi je rodendan i Gordana i Josipa i Darijo sa velikim osmijehom. Navecer tog dana odsetale smo do Tvrde (ja, Josipa i cimerice) gdje je bila festa jer se sv Antuna Padovanskog slavi svugdje uvelike. I sve je bilo puno standova balona i igracaka. Otisle smo na misu. To je uvijek bitan dio moga rodendana. Castila sam ih cevapcicima, cimerice su isle na vrtuljak. I najbolji dio kad su mi kupile plavi balon zeku kakvog sam dobila za blagdansv. Ante na Humcu za svoj 10ti rodendan. Bio je balon vise od 10 KM al su se cimerice i Josipa udruzile i kupile. A na meni osmijeh od uva do uva dok sam drzala svoj balon isti istacki 14 godina iza. Na mene je sisla tolika sreca, bas kao sto je za 10ti rodendan bilo isplakano toliko suza za zekom kada je balon odletio u zrak neposredno nakon sto smo sa Humca dosli kuci. U Osijeku mi se balon vratio, tako ja to kazem. Doletio 14 godina iza. i sa osmijehom sam setala sa cimericama kuci od starog dijela grada kroz centar do stana, ukupno nekih  45 minuta. Sjecam se bila sam u dugackoj plavoj suknji, bijeloj majici, a balon mi je bio svezan za desnu ruku. I ljudi su se osvrtali, djeca pogotovo, al mene nije bilo briga.

Ove godine planiram nesto slicno, isto skromno. Katedrala i misa, ispovjed da ubjelim dusu. Tome se toliko radujem. Zatim slano i slatko. Da pocastim cure jer one vole slatko, sto se mene tice meso bi bilo dovoljno. :D

Sad kad sam zavrsila taj dio sa rodendanom prelazim na jedan drugi dio, dio vezan za ovaj blog. Ovo je posljednji post koji pisem ovdje. Voljela bih da nije tako. Voljela bih da me ne smetaju neke stvari i da mogu jednostavno da istresem dusu. Da pisem kako sam pisala na pocetku. Voljela bih da nemam 90 pratitelja i da sam ostala na onih 10. Voljela bih da me pola ljudi nikad nije zapazilo, a da imam svoj mir i tisinu. No nikoga ja ne krivim, sto se kaze: sam pao sam se ubio. Postoje te neke stvari koje me koce. Znam da ce Njoj biti jasno. Bas sad mi je iskrslo njeno lice. Ona sve razumije. I uvijek me nekako pronade, na koji god nacin da pisem, gdje god da pisem ona zna sve moje oblike i licnosti. xD Citamo se dobrih 5 godina, ma i vise i eto zbog nje sam pocela vjerovat da ipak moze da postoji ta neka osoba koja te poznaje samo online a koja te zna ono bas u dusu, sto se kaze u sridu. I sto se tice ovoga bloga ne pogada me sta ce tko misliti i zakljuciti, ali je izuzetak uvijek ona. Ona ima kind heart i toliko je dobra u njoj. Ne trazim ja nista zauzvrat nikakve rijeci hvale. Samo smatram da treba ljudima za zivota rec da su posebni i koliko vrijede. A ona vrijedi.

Porucila bih vam samo jedno da ocuvate ono dijete u sebi i da ne dopustite nikome da vam ga oduzme, da oduzme cistocu vasih ociju i radost u vasem pogledu. Ne dajte nikome da zaprlja vas pogled i da njihove misli postanu vase misli. Sto Mali princ rece baobabe treba na vrijeme cupati iz srca, a baobabi mogu da budu ljudi. ucinite uslugu i sebi i njima i odmaknite se od njih i njih od vas. Jednom ce vam biti zahvalni, jednom ce da shvate zasto. Ispricavam se na neuljudnosti prema nekim ovdje bila sam u postovima nekad i takva. No uvijek sam stvari radila radi sebe i pisala radi sebe i bila ono sto jesam. A i kad sam se ponasala bahato bilo je to zato sto sam trazila onaj minimum koji trazim od ljudi a to je da me postuju. No napredovala sam. Naucila sam se ignorirati, presutjeti, otupjeti na gluposti, naucila sam da budem ona kojoj nije stalo a i kad se cinilo da nekoga rijecima vrijedam bilo je samo zato sto mi je stalo do osobe. Pametnom dosta. Sada je neka druga pametnija filozofija, ne glavom kroz zid, ne boriti se protiv vjetrenjaca nego:

"Tajna mog unutrašnjeg mira je jednostavna. Ne zovem one koji ne zovu mene i ne čekam one koji mene ne čekaju. A zaljubljujem se, ne u ljude, već u njihov odnos prema meni."

Sandra Bullock


Imam taj obicaj da stvari kategoriziram, svrstavam, rasporedujem, organiziram. Sto jednom rekoh odlazem dovrsenu knjigu na policu. Ovaj moj blog je dovrsena knjiga i obuhvaca vremensko razdoblje od neke dvije godine. Knjiga pod nazivom-diplomski studij, Osijek, zivot daleko od kuce i majke Hercegovine. Tu knjigu polako zatvaram i prelazim na drugu-priprema diplomskog, obrana, zivot nakon faksa i ima li ga, te posao. Neke nove teme, malo ozbiljnije, novi hobiji nove stvari. Isti stari ljudi i nove avanture pred nama. I mozda u ovo poglavlje knjige ude i momak. Hmm, necu decka, hocu burek.

Kad smo vec kod momaka par je likova u igri. Ni u kakvoj igri  zapravo. Likova o kojima razmisljam. Premisljam. Koji okupiraju moje misli. 19togodisnji nogometasic kojeg sam srela u busu kad smo za Uskrs putovali kuci. Iz Metkovica je, a istice da je Hercegovac. U Osijek baceni ja i on. Ne dajem sebi da se u takva razmisljanja previse upustam. Znam da mu se svidam. No 6 godina je 6 godina. Previse. On je prekrasan. U svakom pogledu. Visok iznad 1.90m, crn, prekrasna brada, drzi se ozbiljno i odraslo, atletska grada, predivni bijeli zubi i ono najvaznije velike ciste smede oci. Vidim da ga svijet nije pokvario, vidim da vjeruje u ljude i zivot, vidim da je pobozan i da je cist u svakom pogledu i voljela bih Boze da ostane tako. Da ostane ono dijete u njemu, da ne oduzmu sjaj iz njegovih ociju i da odvratis krive osobe (osobito zene) od njega. No tako to sa nogometasima ide. Nazalost znam kako dalje ide. Vidjela sam koje ga sve followaju, a voljela bih da nade normalnu curu. Mislim da ja nemam daljnu ulogu u njegovom zivotu, mogu mu biti prijatelj, i uvijek cu da se pomolim za njega, bila mu kilometrima blize ili dalje u molitvama ce mi biti blizu. No ne da mi se prolazit sto je bilo sa Davorom. Zatvoreno poglavlje-srednja skola, mladicu moj problem je tvoj luduju sve za tobom. Luka sve najbolje ti zelim. Stay beauutiful. Najprije dusevno. Pjesma za tebe sinko. I da jucer mu je bio rodendaaan.


Druga licnost: M. moj difovac iz Jajca. Nikako da se sretnemo a istim rutama se krecemo. Bit ce ako treba da bude. Nema se tu sta puno odavat. Dok ne prode sto treba da prode nema pisanja prevelikog o njemu.

I the last, but not the least. ROBIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII (zamislite kad ovo zaurlam po kuci, a moj najstariji brat aka programer zakoluta ocima, on je taj koji stalno i usrdno slusa o njemu i interesira se). Znaci vratio se na instagram. Javili mi u nedjelju. Vratio se 3.6. I sad mi stalno iskace na prijedlozima na insta da ga dodam. Prvi. Vjerujem i ja njemu iskacem jer nas followaju isti ljudi. Nekoliko istih. :D Izbrisao je sve drustvene mreze prije godinu dana, a vratio se sad samo na instagram. Bas na drustvenu mrezu koju jedinu imam i gdje sam najaktivnija, a znam da mu je twitter prije bio vrh. Stalno twitter twitter. Necemo dalje. Da ne bi ispala umisljena (kao sto neki misle i vjeruju da jesam), kao eto radi mene se vratio. No moram rec zanimljiv izbor drustvene mreze, a prije ga  na insta nikako nije bilo, objavljivo mjesecno jednom. Naravno Robi kao Robi uvijek inspirativan, nacinio puno od svoga zivota, odradio svoj prvi tratlon. Uspio da se spremi a radi osmosatni pravi posao. Sredio zivot skroz. Procistio ocistio, sve podredio svojim pripremama i zdravom zivotu. I drago mi je zbog njega. Veoma. jos samo da je religiozan i rekla bih da je ljubav moga zivota. Jer nakon Davora prvi put u zivotu sam osjecala nesto jos snaznije. Pravu zaljubljenost preko usiju. Drago mi je da se i to sve smirilo. Ja sam daleko i ne nadam se nicemu iskreno. No opet drago mi je da znam sta mu se dogada u zivotu. I cijela ta prica je i njemu i meni i njegovim prijateljima bila smijesna. Uljepsali smo jedan dio zivota jedno drugomu. I necu puno da razmisljam o tebi. Da sam se bavila toliko znanoscu koliko tobom vec bih dobila nobelovu nagradu. No jednim dijelom sebe vjerujem da ce se nasi putevi nekako ukrstit, nekako. Valjda. Sto moj fizioterapeut kaze ( rijeci mi je uputio u vezi posla): Ne sekirajte se vjerujte da Bog ima put za vas, da je vam je sve pripremio. Predivne rijeci.

Pogle ovo sve neki likovi u vezi sporta mi misli okupiraju. Zbilja sam povrsna sa svojih 25 godina. xD

I da da se vratim na neke ozbiljnije stvari. Diplomski napreduje. Mravljim koracima. Tri cjeline zavrsene. Jos tri plus literatura. Toliko je toga. Toliko tipkanja, detaljaaa, predosadno za pisat a tako je zanimljivo bilo to sve radiiiit. I nikad kraja moji ljudi. Eskperimentalno sam zavrsila sa diplomskim 29.3. I nekad od pocetka treceg sam pocela da mrljavim i ko pisem. Kolega Š ocekuje da ce biti pozvan na obranu. Hm ne znam hoce li. Stvara mi nervozu. Svi nesto ocekuju. Al moja obrana ce biti malesna i meni je bitno da je meni sto manje stresa. Bit ce pozvane mislim dvije tri moje cure i Gordana i to je to. I komisija naravno. I to mi je previse. Ali otom potom. Necu o tome da razbijam glavu. Bit ce sta bude. Da je napokon pisanje diplomskog dovrsit. I da posao trazim u svojoj Hercegovini, zatim u Dalmaciji. Osijeku se ne vracam osim turisticki sa vremena na vrijeme. Odluka je kompletirana.

I za kraj ovog svog blogovanja ovdje. Bilo je lijepo ove zadnje dvije godine. Dvije godine u kojima sam usitinu pokusavala, izasla iz svoje comfort zone sto puta pala i razbila koljena i ponovno ustala. 4ta godina i uzasne kolege, a opet to je godina za koju sam nagradena i za koju sam dobila dekanovu. Post nubila phoebus. Usitinu je tako. Hvala Boze za tu konkretnu nagradu. pokusavala sam, borila se za sebe. Bila sama danima i nisam se bojala. Naucila se organizirat, putovat, upoznala novi grad, nasla sama povoljan stan, placala rezije, racunala skrpavala organizirala novac, naucila da je uredu da me ljudi ne prihvataju, isla na hip hop, prvi put se prikljucila zboru, pjevala u Nadbiskupijskom zboru mladih, upoznala divne ljude i u Osijeku stekla prijatelje kojima se gore mogu vracat, dobila prvu kaznu za prelazak na crvenom, dobila prvu ovrhu u zivotu i gadno se nasekirala, otvorila nekoliko bankovnih  racuna i rijesila toliko papirologije i vidjela da mogu. Druzila se sa ljudima koji su skroz drugaciji od mene i koji mi ne odgovaraju i jos vise naucila cijeniti svoje bisere koje imam, izlazila na nova mjesta, upoznala jednu Simpatičnu budalu koja mi je bojala zivot zadnjih godinu dana. Bila sam sama, najtuznija u zivotu i sve prezivjela. Ocvrsnula ojacala. Najvaznija mi je ta zivotna skola koju sam stekla. I samopouzdanje i sto sam naucila da ne bjezim od ljudi. To su najvece lekcije koje sam naucila i postigla. Tu socijalnu anksioznost sam toliko koliko rijesila, ublazila. Naucila da ju ukrotim, zakamufliram. Vise mi se nista ne cini daleko niti nemoguce. Granice su pomjerene. Izbrisane. Neke nestale. Sve je blizu, nista nije daleko. Sve se moze kad se hoce.

I to je to. U brojakama 784 objavljena posta. 18 neobjavljenih koji ocito nece vidjet svjetlo dana. Blog sam zakljucala pa nanovo otljucala sve postove procitala od pocetka do kraja i sad stavljam tocku na kraj. Zavrsit cu sa pjesmom sa kojom sam sve i pocela i otvorila poglavlje zvano Izvan komfort zone:


With every broken bone, I swear I lived.

Stariji postovi